Foto-aparat
Kod odabira foto-aparata treba pripaziti na mnoge stvari. Neke su neophodne, neke su samo
dobrodošle, no sve ih je dobro znati prije kupnje.
Aparati popularno zvani "idioti" (zbog jednostavosti svoje upotrebe) su uglavnom neupotrebljivi
upravo zbog automatiziranosti koja ih je učinila toliko raširenima.
Jedna od najbitnijih funkcija za astrofotografiju je mogućnost beskonačne ekspozicije,
najčešće označena slovima "B" ili "T" (Bulb ili Time). Bez te funkcije ograničeni
smo kratkim ekspozicijama (najčešće do 1 sec.), što u praksi znači slikanje najsjajnijih
objektata poput Sunca (uz upotrebu prikladnih filtera ako se ne radi o potpunoj pomrčini),
Mjeseca, sjajnijih planeta u sumrak ili zoru, etc.
Neki foto-aparati umjesto "B" funkcije (uglavnom se radi o foto-apratima sa elektronikom),
omogućavaju ekspozicije do nekoliko desetaka sekundi. Uz korištenje dovoljno osjetljivog filma,
to je ponekad dovoljno za snimanje sazviježđa, sjajnijih kometa i planeta, no još uvijek je
daleko od slobode koju pruža mogućnost beskonačne ekspozicije.
Većina SLR (Single Lens Reflex) foto-aparata ima mogućnost izmjene objektiva, što je
također poželjno. Raznolikost objektiva omogućava bolje kadriranje - npr. sazviježđe Lyrae
stane i u 50mm (tzv. normalac) i u 180mm objektiv, no slika snimljena teleobjektivom sadrži
više detalja i najsjajnije zvijezde dolaze više do izražaja. Gotovo svi noviji aparati koriste
tzv. bajonet mount kod kojeg se objektiv stavlja u ležište na tijelu foto-aparata i lagano
okreće dok ga - uz prepoznatljiv click - mehanizam čvrsto ne prihvati. Stariji modeli koriste
tzv. screw mount kod kojeg se objektiv doslovno šarafi. Ako možete birati, odaberite bajonet,
iako i on ima svojih loših strana. Problem nije u mehanizmu kao ideji, već činjenici da svaki
proizvođač koristi svoju vrstu bajoneta što nažalost znači da objektiv sa npr. Canona ne
možete koristiti na Nikonu.
Foto-aparati sa mnogo elektronike uglavnom nisu najbolje rješenje. Osim što većina njihovih
automatskih funkcija nisu bitne, mnogi troše baterije za otvaranje i zatvaranje blende. Kod
dnevne fotografije to i nije neki problem, no kod astrofotografije - u kojoj ekspozicije od
nekoliko minuta do nekoliko sati nisu ništa novo - je. Baterije su često nestandardne i skupe,
a bez obzira da li se radi i o punjivima, nezgodno ih je mijenjati svako malo u potpunom mraku.
Poklopac za njihovu izmjenu je obično sa donje strane, što u praksi znači i skidanje sa stalka
radi izmjene. Dodatan razlog za izbjegavanje elektronike i baterija je da se ne ponašaju baš
najbolje pri niskim temperaturama. LCD ekrani izblijede (ponekad postanu i potpuno nečitki),
a baterije tu i tamo zakažu dok se ne ugriju.
Idealni foto-aparat ne ovisi o baterijama, ili ako već ovisi, ovisi samo zbog senzora koji
nisu bitni za noćno snimanje (dakle, zatvaranje blende je potpuno mehaničko). Hibrid između ta
dva svijeta je Nikon F90x koji koristi elektroniku za sve, ali nakon otvaranja blende, smanjuje
potrošnju energije na minimum. To funkcionira dosta dobro, iako je i dalje potrebno uvijek
imati set rezervnih baterija pri ruci.
Još jedna poželjna funkcija je i tzv. mirror lock-up ili mirror prefire. Kada pogledate kroz
prozorčić SLR foto-aparata, gledate sliku reflektiranu sa malog ogledala ispred kojeg se nalazi
objektiv (iza je komora sa filmom). Prilikom okidanja ogledalo se podiže gore - da bi
svjetlost mogla nesmetano doći do filma - i pri tome strese foto-aparat. Različiti foto-aparati
različito "drmaju" - ponekad zbog razlike u kvaliteti izrade, a ponekad zbog istrošenosti
spužvice u koju ogledalo udara i tako apsorbira vibracije. Mirror lock-up je mogućnost ručnog
podizanja ogledala prije ekspozicije dok je mirror prefire ista stvar obavljena automatski
nekoliko sekundi prije same ekspozicije (što je dovoljno da se aparat smiri). Ako foto-aparat
nema jednu od tih funkcija, može se koristiti tzv. "black hat trick", gdje se otvor objektiva
pokrije tamnim predmetom prije samog okidanja, te brzo makne nekoliko sekundi nakon početka
ekspozicije. To funkcionira sasvim dobro osim kada se koriste ekspozicije kraće od nekoliko
sekundi (tzv. "no man's land") gdje jednostavno nemate dovoljno vremena da pravovremeno
prekrijete i otkrijete objektiv.
Idealni astrofotografski aparat ima ova svojstva:
mogućnost beskonačne ekspozicije
mogućnost upotrebe žičanog okidača
mogućnost totalne kontrole dužine ekspozicije i otvora blende
potpuno mehaničko zatvaranje/otvaranje blende
mogućnost izmjene (bajonet) objektiva
malu težinu
Jedan od astrofotografima najdražih foto-aparata (koji je oličenje mnogih navedenih
funkcija) je Olympus OM-1, potpuno mehanički SLR sa mogućnošću izmjene objektiva. Aparat se
davno prestao proizvoditi, no još uvijek se može kupiti preko oglasnika ili ebay-a. Vrlo je
lagan (što znači da neće raditi prevelik debalans i dodatno opterećivati već opterećen stalak),
ne ovisi o baterijama (osim za svjetlomjer koji ovdje nije bitan), ima mirror lock-up, i nema
nikakve automatike - sva podešavanja se rade ručno.
Alternativa starom OM-1 je OM-2000 koji se još uvijek proizvodi. Umjesto mirror lock-upa ima
mirror prefire, ogledalo je nešto bučnije, ali je i dalje bez automatike i pri svim dužinama
ekspozicije koristi samo mehaniku. Jedini dio elektronike je svjetlomjer čije se baterije mogu
(i trebaju) izvaditi, jer crvena svjetlost diode iz viewfindera (koja indicira da nema
dovoljno svjetlosti) kod dužih ekspozicija može prodrijeti do komore sa filmom i tako
dodati nepoželjan crveni glow.
Foto-aparati sličnih karakteristika poznatijih proizvođača su Nikon FM3, Pentax K1000,
Canon xx, Minolta SRT-101 i Yashica FX-3. Koje tijelo je dobar odabir ne ovisi samo o
njegovim karakteristikama. Tu je i neizbježno pitanje - koliko novaca ste u mogućnosti
odvojiti?
Tijelo mehaničkog foto-aparata sa neispravnom elektronikom se ponekad može dobiti i za
stotinjak kuna. Za nekoga tko tek ulazi u svijet astrofotografije, to je možda i više nego
dovoljno. Uz stalak, žičani okidač, i jedan objektiv, već se mogu napraviti zanimljive
slike.
Za nešto više novaca možete birati između kvalitetnijeg ispravnog polovnog tijela i
novog skromnijih mogućnosti. Na tijelo nemojte gledati kao na nešto finalno. Ako se zaista
zagrijete za astrofotografiju, prije ili kasnije ćete kupiti nesto bolje. Više pažnje
posvetite objektivima jer oni određuju kvalitetu slike. Zbog nestandariziranosti bajoneta,
obično kupnjom prvog tijela (tada gotovo nesvjesno) odlučujete koju ćete familiju
objektiva početi sakupljati.
I tu se provlači pitanje financija, no za razliku od tijela, kod objektiva nema
"krivudanja". Kvalitetne fotografije traže kvalitetnu optiku, a to košta, bez obzira da li
se radi o Nikonu, Canonu, Minolti ili nekom desetom proizvođaču. Razlika je u tome što neki
proizvođači svoj asortiman objektiva popunjuju češće od drugih što rezultira većom
slobodom odabira nove, ali i polovne opreme.
U svakom slučaju, dobar foto-aparat nije bačen novac, jer čak i ako odustanete od
astrofotografije, vjerno će služiti za potrebe dnevnog slikanja.
The choice is yours!
ToDo: eye level, olympus varimagni, remote control, etc.
Objektivi v001
Objektivi su jedan od najbitnijih elemenata opreme (astro)fotografa. Bez obzira koliko
skupo tijelo foto-aparata imali, bez kvalitetnog objektiva neće biti ni kvalitetnih
rezultata. Prije nego krenemo sa konkretnim odabirom objektiva, moramo se upoznati sa
osnovnim parametrima koji definiraju njihove karakteristike.
Kada kažemo da koristimo 50mm f/2 objektiv, naveli smo njegovu žarišnu dužinu (50mm), i
njegovu svjetlosnu jakost izraženu maksimalnim otvorom blende (f/2). Ako podijelimo ta dva
broja (50/2), dobiti ćemo promjer otvora objektiva u milimetrima (25 mm u našem primjeru).
Žarišna dužina određuje veličinu slike zabilježene na filmu. Objektiv istog promjera
ali veće žarišne dužine će razvući sliku preko veće površine filma, dok će onaj manje
žarišne dužine formirati sliku manje površine. S obzirom da cijelo vrijeme imamo na
raspolaganju jednaku količinu svjetlosti, objektivu veće žarišne dužine će biti potrebno
više vremena za formiranje jednako osvijetljene slike nego objektivu manje žarišne dužine.
Npr. 100mm objektivu promjera 25 mm (kao i kod našeg 50mm objektiva) će trebati četiri puta
više vremena da jednako osvijetli film jer formira četiri puta veću sliku pomoću jednake
količine svjetlosti. No, maksimalni otvor blende tog 100mm objektiva nije f/2 (kao kod
50mm objektiva) već f/4 (100mm / 25mm). Matematički gledano, površina formirane slike je
proprcionalna kvadratu žarišne dužine (u našem primjeru, žarišna dužina od 100mm je 2x veća
od 50mm. 2*2 = 4).
Ako fotografiju snimljenu 50mm objektivom i otvorom blende f/2 želimo osvijetliti duplo
manje, dovoljno je da blendu zatvorimo za jedan korak (za jedan f-stop), konkretno na
f/2.8. Zašto baš f/2.8? Zato jer je 2.8*2.8 = 7.84, što je približno 8, a 8 je duplo veće
od 2*2 = 4. Da smo blendu zatvorili na npr. f8, na film bi palo (8*8)/(2*2) = 64/4 = 16
puta manje svjetla. Odnos f brojeva i količine svjetlosti biti će jasniji ako pogledate
tablicu sa zaokruženim vrijednostima kvadrata broja f.
Ako dodamo dužinu ekspozicije kao još jednu varijablu, postaje jasno da film možemo
osvijetliti jednakom količinom svjetlosti na više načina. Npr. 1 sekunda na f/8 je isto što
i 2 sekunde na f/11, ili 0.5 sec na f/5.6 ili 0.25 sec na f/4, itd. Bez obzira koju
kombinaciju koristili, količina svjetlosti koja pada na film je jednaka. Velik raspon
različitih kombinacija daje veću slobodu - bez obzira na jednaku količinu svjetlosti,
dobiveni rezultati se mogu razlikovati u elementima koje određuje dužina ekspozicije i
otvor blende.
Npr. pri maksimalnom otvoru blende, optičke aberacije su najizraženije. Najoštrije slike sa
najmanje aberacija se obično postižu oko sredine raspona otvora blende, npr. f/8. Za
dnevnog fotografa to i nije tako strašno, no astrofotografu može predstavljati velik
problem - 16 puta duža ekspozicija na f/8 umjesto na f/2 znači npr. 160 minuta umjesto samo 10
min!
